Ponekad je neophodno boriti se s Bogom. Svako ljudsko biće, u jednom trenutku, vidi kako mu neka nesreća prolazi kroz život; to može biti rušenje nekog grada, smrti djeteta, optužba bez dokaza, bolest koja nas ostavlja zauvijek obogaljene. Tog trenutka, Bog izaziva čovjeka da Mu se suprotstavi i da odgovori na Njegovo pitanje: “ Zašto si se tako grčevito uhvatio za jedan život koji je toliko kratak i ispunjen patnjom? Koji je smisao tvoje borbe?”
Tada se čovjek, koji ne umije da odgovori na to pitanje, miri sa sudbinom. Neki drugi, pak, koji traga za smislom života, zaključuje da je Bog bio nepravedan, i počinje da izaziva svoju sudbinu. U tom trenutku, s neba se spušta drugi oganj – ne onaj koji ubija, već onaj što razara stare bedeme, i pruža svakom ljudskom biću njegove prave mogućnosti. Kukavice nikad ne dopuste da njihovo srce zapali ta vatra – jedino žele da se novo stanje što pre vrati na pređašnje, da bi mogli da nastave da žive i razmišljaju na onaj način na koji su navikli. Oni hrabri, međutim, spaljuju sve što je staro, i – čak i po cijenu strašne unutrašnje patnje – napuštaju sve, uključujući i Boga, i nastavljaju naprijed.
Hrabri su uvijek tvrdoglavi.
Sa neba, Gospod se zadovoljno smješkao – jer to je bilo upravo ono što je On želio – da svako drži u svojim rukama odgovornost za vlastiti život. uostalom, dao je svojim sinovima najveći od svih darova: sposobnost da biraju i odlučuju o svojim postupcima.
Jedino su muškarci i žene sa svetim plamenom u srcu imali hrabrosti da se suoče s Njim. I jedino su oni poznavali put povratka ka Njegovoj ljubavi, jer bi naposljetku shvatili da nesreća nije bila kazna već izazov.

Pëlqen! 9